Andre je sada osjećao da ce za njega početi novi život.

To mu je naime rečeno.

Žudnja za više dodira sa njegovim vođom je postajala sve jača.

Najradije je bivao sam, a navečer je mnogo vremena provodio u svojoj sobi.

Već neko vrijeme je čekao na stvari koje nikako da se pojave.

Neki unutarnji osjećaj mu je govorio da to nije moglo još dugo potrajati.

Sljedeće veče, nakon što je legao u krevet, utonuo je u miran san.

Međutim odjednom se probudio i pomislio da ga je neko zvao.

“Andre”, čuo je kako se izgovara njegovo ime i odmah je znao ko ga je to zvao.

“A!”, on pomisli, Alkarov blagi glas, na koji sam dugo čekao.

Iznenadilo ga je to što nikako nije bio uplašen.

Glas je čuo jasno, ali nikoga nije vidio.

“Slušaj, dječače moj”

Odmah nakon tih riječi, Andre je čuo predivnu glazbu iz orgulja, koja ga je potpuno prožela.

Prvo je mislio da je dolazila s vana, ail je brzo odbacio tu pomisao jer je čuo Alkarovo pitanje: “Čuješ li ovo, Andre?”

Odmah potom je čuo tonove kako se pojačavaju da biše onda postajali sve tiši, kao da ih je odnosio vjetar sve dok nisu potpuno nestali.

Jako mu se to svidjelo.

Zatim je čuo nekoga kako pjeva glasom čistim kao kristal.

Također i to je neočekivano prestalo i izgledalo je kao da su posljednji tonovi bili iz neke arije.

Sve ovo ga je duboko dirnulo, jer tako nešto još nikada nije čuo.

Onda ga je Alkar upitao je li sve čuo.

Nije se usuđivao odgovoriti te je tren nakon toga čuo šapat: “Govori mi u mislima, Andre.”

Na taj način se možemo sporazumjevati.

Ja čujem taj tihi glas isto kao što i ti čuješ moj.

Ova glazba od maločas je došla iz sfera; htio sam da je čuješ.

Nemate samo vi na zemlji glazbu, imamo je i mi koji zivimo u sferama, i to mnogo ljepšu i u skladu sa Beskonačnim.

Oni koji kod nas sviraju svoje instrumente nadahnuti su svojim istančanim osjećajima i svojom duhovnom snagom.

Oni te unutarnje osjećaje prenose na svoje instrumente.

To je moguće jer ih u tome ne ometa njihovo materijalno tijelo.

Glas koji je pjevao bio je moj; glazba koju si čuo dolazi iz druge sfere; a što je sfera viša, glazba će biti savršenija.

Sjedinio sam te s ovom sferom; kasnije ćeš to moći bolje razumjeti.

Na isti način, u višim sferama, čovjek također postaje sve produhovljeniji i eteričniji, zahvaljujući čemu se može uzdizati sve više.

Kada te kasnije budem vodio na naša putovanja na Drugu Stranu, onda ćeš moći sve vidjeti i čuti te ćeš tako i moći sve bolje razumjeti.

Ti sada znaš da mi govorimo, pjevamo, pravimo glazbu i možemo još mnogo toga, ali po ovozemaljskom poimanju, mi moramo biti mrtvi, koje znači nista više ne moći raditi.

Sve ovo ti je došlo putem vidovitosti.

To su duhovne uši koje sve upijaju.

Za ovozemaljske uši je naš zvuk preslab, a ovozemaljske oči su isto tako pregrube da bi nas mogle vidjeti.

Kada hoću prodrijeti, mislim, razgovarati s tobom, dakle, povezati se s tobom, koje znači duhovno se sjediniti, onda ja razbijam materiju; ovo su duhovna čula.

U ovom stanju vidovitosti ti možeš razgovarati sa mnom; to je naš kontakt, koji mi odavde lako možemo uspostaviti kada nađemo podesnog instrumenta koji je osjetljiv za to.

Tražiti povezivanje sa vaše strane nije lako, jer vaše oči nas ne mogu vidjeti, odnosno, većina vas na zemlji to ne može.

Mi do toga možemo lako dovesti jer naše oči vide kroz materiju.

Onda vidimo onu osjetljivu nit kojom se povezujemo.

Ti ćeš svojim duhovnim očima vidjeti nas i ono što ti mi hoćemo pokazati, i to samo ono što ti ću ti ja dopustiti da vidiš, ono s čime ću te povezati.

Nemoj ovo nikada zaboraviti, sine moj, jer to znači naš dobri dodir.

Dakle, kada poslije vidiš i druge inteligencije, ne zaboravi da te ja sa ove strane sa njima povezujem i nikada ne govori prije nego što čuješ ili vidiš mene, jer bi inače mogao dobiti pogrešne poruke.

Tako je potrebno uspostaviti dobru vezu između duha i čovjeka, koja počiva na čvrstom povjerenju, koja prihvaća ono što će se od nas dati i donosi dokaze onima koji vam dolaze po savjet i potporu.

Kroz sve ove dokaze ti ćeš dobijati sve više povjerenja i uvijek ćeš sve prenositi dalje, koliko god ti to ponekad moglo izgledati čudno.

Na taj način ćeš postupno postajati dobar instrument, dobar medij koji nas sluša.

Dobro ovo upamti.

Ti nas moraš slušati, jer će u protivnom sve krenuti naopako i ti ćeš opet ostati sam, kao što si bio dok ja za tebe još nisam postojao.

Misli sve vrijeme na to i ne zaboravi da mi vidimo kroz materiju.

Onda ću ti reći šta opažam s ove strane i šta otkrivam u materijalnom čovjeku kada dođe k tebi radi poboljšanja zdravlja.

Zahvaljujući toj prisnoj vezi ljubavi možemo mnogo postići i kroz tu vezu Bog će nas ojačati da bismo dobro obavljali svoj posao, jer želimo djelovati po Njegovoj volji.

Zato se uvijek otvori, sine moj, da primiš ono lijepo što ti mi želimo dati.

Tada ćemo ljudima moći dati uvjerljive dokaze o životu nakon smrti, te da se život nastavlja i nakon odlaganja materijalnog tijela.

Mi ćemo uputiti ljude na ovaj lijepi put, kako bi se razvili da biše vidjeli svjetlo u zagrobnom životu kada umru na Zemlji.

То je naš posao, sine moj, koji mi smatramo svetim.

Mi zajedno želimo poručiti ljudima da su njihovi najmiliji još živi i da se žele povezati s njima, jer to Bog hoće i jer je sve ovo od Boga; također i znati o ovome.

Želimo premostiti jaz između našeg i vašeg svijeta i podići veo koji dijeli Zemlju od Zagrobnog svijeta.

I kada ti pokažemo stvarnost svega ovoga, onda ćemo od tebe tražiti da nas slijediš.

Mi ćemo te uputiti na pravi put, koji vodi naviše i koji će te dovesti do hrama čistog znanja.

Ja ću biti tvoj vođa, a ti ćeš biti instrument, koje će nam pomoći da objavimo istinu.

Ja ću tebe razviti da bi ovo mogao dobro obaviti.

Zato ću se ja, Andre, povezati s tobom i mi ćemo se zajedno povezati s Bogom da bismo, uz Njegovu pomoć, tu istinu mogli dati ljudima.

Mi njima želimo donijeti sreću, i to im dati, što će ih duhovno izgraditi, zahvaljujući čemu će se oni već sada, dok su još tu na Zamlji, povezati sa vječnim životom, koje će im pokloniti podršku i snagu.

Život im tada više neće biti tako težak, nego će ih uzvisiti.

Također će im postati lakše u svim njihovim svakodnevnim brigama.

Tako će ljudi postati svjesni da će, kada i njima dođe kraj, biti srećni i da ih nakon tjelesne smrti čeka nešto lijepo, u nastavku života do u vječnost, nakon što ostave ovozemaljski život iza sebe, kako je Bog to od njih želio.

Onda ćemo se usuditi boriti se i onda život neće više biti tako besciljan.

Rada će oni vidjeti Božju svjetlost i sve dobro koje nam On daje; iznad svega ljubav, najveću Božju tvorevinu.

Tada će cijeniti sve, o čemu god da se radi, i prihvatit će pored sreće i patnju, jer će osjećati da će sve to činiti dobro njihovoj duhovnoj razini.

Mi njih hoćemo odgojiti za život u sferama još dok su na zemlji, ali mi onda očekujemo jednostavnost i poslušnost od tebe i ljubav prema Božjem poslu, koji je Svemoć u ljubavi.

Prema Njemu, za Njega će se sve uzvisiti, jer nam On sve to poklanja.

Sada ćemo prestati, Andre, ali razmisli mirno o svemu i pitaj me kada želiš nešto znati.

Pozovi me veoma snažno tada u mislima i ja ću doći.

Kasnije ćemo također crtati i slikati, ali imaj za sada strpljenja; i to će doći na red.

Jesi li me razumio?

Sve ću ti dati u što jednostavnijem mogućem obliku tako da nas mogu razumjeti ne samo oni koji su školovani, nego i oni koji nisu razvijeni.

Jer svi moramo ukazivati ​​na više postojanje, tako da oni jednog dana budu uvjereni da živimo ovdje u savršenstvu za vijeke vjekova.

Big te blagoslovio.”

Alkar je prestao govoriti, a Andre se osjetio samim.

Ovaj dobri duh, koji je zračio ljubav, je otišao.

Ljubav je govorila iz svih njegovih riječi i Andre prošapta u tišini:

“Alkare, vodiču moj, na svemu ti zahvaljujem.”

Odmah ga je čuo kako govori:

Zahvali se Bogu, sine moj, predaj se u ljubavi prema Bogu, sa i u svemu za Njega.”

Nakon toga je sve utihnulo i sada mu je izgledalo kao da je nešto lijepo otišlo od njega.

Za ovog duha bi on sve učinio, za čovjeka kojеg je tek upoznao i koji mu je već dao toliko ljubavi.

Kako je on sad bio sretan sa ovim otkrovenjem!

Obećao je da će dati sve od sebe, kako je njegov vođa to želio.

Alkar ga je uvjerio da će čak i crtati, ali kako bi se to dogodilo, za njega je i to bila zagonetka.

To je bilo previše, glava mu je bila puna novog saznanja.

Morao je uvjeriti ljude, izliječiti ih i dovesti na ovaj put, rekao je Alkar, i rado bi to učinio, i to svaki put iznova.

On je već osjećao ljubavi prema svemu što se odnosilo na onoga koji je sada bio njegov vođa i prijatelj; i od srca je zahvalio Bogu za svu ljubav i za ovo veliko otkrovenje.

Nakon toga je zaspao dubokim snom.

Sljedećeg jutra je sve ispričao ocu i majci, jer Alkar je rekao da njegovi roditelji to moraju znati.

I oni su bili sretni, mada nisu razumjeli šta je sve to trebalo da znači.

Andre je govorio uvjerljivo o životu i smrti.

“Razumite me, oče, ne govorim laži, odista, vjerujte mi, Alkar je razgovarao sa mnom i ja sam ga vidio.

O, da ste samo mogli čuti tu lijepu muziku, i vi biste bili pod njenim utiskom kao i ja.

Alkar mi je pjevao.

To je ipak dokaz da je on nastavio živjeti.

Kako biste to drugačije mogli objasniti?

Bio sam potpuno budan i dakle nisam sanjao.

O, bilo je predivno.

I nije li divno znati da i Vaši roditelji žive?

Samo budite strpljivi, jer kada dođu na zemlju i ja ih budem mogao vidjeti, reći ću vam.”

Kada bi to samo moglo, on bi svoje čudesno iskustvo podijelio i sa drugima.

Majka je također ispričala svakome šta im se desilo

Andrea su mnogi ismijali, ali to njega nije moglo omesti; nije ga čak ni dotaklo.

On je samo mislio na Alkara, koji bi mu pomogao.

Otvoreno se ionako nisu usuđivali suočiti s njim, jer su se ljudi plašili kada je govorio o “duhovima”.

Neko vrijeme nakon posljednjeg kontakta sa Alkarom, on neočekivano poče crtati.

Zanimljivo je bilo kako je ovo počelo.

Išao je okolo već nekoliko dana s oštrom boli u desnoj ruci, misleći da je reumatizam.

Ali jednog je jutra čuo svog vođu kako govori: ‘André, želim crtati, uzmi papir i olovku; moraš imati olovku za crtanje.”

Nije znao što da čini.

Kako je trebao crtati!

Nikad to nije radio.

Ipak ode da nabavi sve što je bilo potrebno, pripremi sve ispred sebe i sjede da čeka šta vidi šta će se desiti.

Postupno bol u njegovoj ruci nestade.

U jednom trenutku ruka mu, bez njegove volje, posegnu za olovkom i poče praviti kružne pokrete.

Kroz njega prođe neki čudan osjećaj dok mu se ruka počela vrtjeti sve brže i brže.

Ovo se smanji i on opet osjeti kako neko upravlja njegovom rukom.

To je tako trajalo neko vrijeme, sve izvan njegove volje.

Najprije je bio nacrtan križ, zatim je oko križa došlo cvijeće, sve dok on ne dobi osjećaj da ga svladava san.

Otac, koji je ušao i vidio da André crta, tiho ode vidjevši nešto tako čudno, da upozori svoju ženu.

“Dođi brzo, Mari, ovo je čudesno.

Kako dječak sad na to nadođe!

Još nikad u svom životu nisam vidio tako nešto.

On pravi crtež, koji čudno izgleda.

Tako nešto od mene nikada nije naučio.”

Andre je crtao sve više i više i nije ni primijetio da su njegovi roditelji ušli i već neko vrijeme stajali iza njega.

Majka se počela brinuti radi toga te reče: ‘Pogledaj mu lice, Willeme, potpuno se promijenilo.

Čini se kao da je ostarilo; ima nekih čudnih osobina na njemu.

Šta bi sad ovo trebalo da znači?”

“Šta se dešava s našim djetetom?

Šta znači sve ovo, oče?

O, samo da je sve u redu.

Samo da on ne poludi.”

Njezin je strah konačno postao toliki da je u jednom trenutku poželjela zagrliti Andréa; ali prije nego što je to uspjela učiniti, on skoči i reče: “Ostanite gdje jeste.”

On pomno pogleda oca i majku, podiže desnu ruku i poče govoriti, ali ne svojim glasom: bio je to neki sasvim drugi zvuk.

“Dragi roditelji, ostanite mirni.

Vaše dijete, koje vi toliko volite, je pod dobrom zaštitom, i ja vam kažem: ne plašite se.

On neće poludjeti.

Trenutno sam ga stavio u stanje transa i ovo nije on što vam govori, nego ja, Alkar, njegov vođa, o kojem vam je već dosta govorio.

Zaposjeo sam njegovo fizičko tijelo kako bih kroz njega crtao i razgovarao s vama.

On je, kao što sam vam rekao, u dobrim rukama i, koliko god vam se to činilo čudnim, i iako to još uvijek ne možete razumjeti, mislite pri svemu na to da mi njega koristimo za dobar zadatak, a to je najava duhovnosti.

I uz Božju pomoć, mi ćemo kroz njega ljudima doviknuti: “Mi nismo mrtvi, mi živimo.”

Ništa se ne bojte, ništa se ne bojte.’

Vaše dijete ima prekrasan dar i mi ćemo dobiti Božju zaštitu i blagoslov za sve što želimo preko njega donijeti ljudima!“

Njih dvoje sada padoše na koljena pred Alkarom.

Neću puno tražiti od vas, samo ovo: pustite svoje dijete da to učini.

Pustite ga neka radi šta hoće.

Ovim mislim: dajte mu slobodnu volju, jer on treba da obavi posao za nas.

Mi i vama želimo pomoći, u to budite sigurni.

A sada od vas tražim podršku i suradnju.

Onda nećete pomoći samo meni, nego i mnogima koji su ovdje na našoj strani a koji sa mnom žele uvjeriti ljude na zemlji.

André je sada u transu, kako mi to zovemo, što znači da je njegov vlastiti duh izvan tijela, a da sam ja, kao duh, što će reći, onaj koji je davno umro na zemlji, ali sada živim na Drugom svijetu, ušao u njegovo tijelo.

Tako sam sada mogao crtati, a kasnije ćemo i slikati.

Tako ćemo mi kroz njega govoriti, tako će on čuda činiti, jer ćemo ga mi dalje razviti.

Recite mu to.

Mi ćemo od njega napraviti dobar instrument da bi nam mogao služiti.

Ja vam donosim mnoge pozdrave, također i od vaših roditelja.

Vaš otac i vaš djed kažu da nisu potrebne generacije da bi se Vaša radnja održavala.

Njihov unuk ima važniji posao da radi; ovo je Božji posao.

Vi ćete imati pune ruke posla da bi njega podržali u svem njegovom poslu.

Vidite i doživite; učinite kako vam kažem i dajte mi uzde u ruke da ga vodim.

On će biti moj instrument i neće htjeti činiti ništa drugo osim raditi za nas koji smo mrtvi, ali ipak živi.

On će kasnije opet govoriti u transu i to u određenim trenucima.

Ove poruke mu možete prenijeti.

Budite jaki, majko, i nemojte se plašiti.

Mi ćemo svima vama pomoći.

Sada ću poći; hvala vam.

Bog vas blagoslovio oboje”

Andre duboko uzdahnu i otvori oči.

Izgledao je kao da se probudio iz sna.

“Majko, šta ovo znači, zašto klečite preda mnom, šta se dogodilo?”

Oni mu rekoše šta im je Alkar saopštio.

Sada on na svoje veliko iznenađenje ugleda divan crtež.

“O, kako je to lijepo, oče.”

Hendriks klimnu glavom.

“Sad se sjećam da sam crtao, jer odjednom nisam više imao moć nad svojom rukom.

Također se sjećam da sam, kada je krst sa cvijećem bio skoro gotov, dobio osjećaj pospanosti.

Dalje se ničeg više ne sjećam.

Kako se Vama to čini, majko?”

“Čudesno je, dječače, i Bog je s nama, to je sigurno.

Prvo sam se malo uplašila, ali kada si skočio na noge i počeo razgovarati s nama, oboje smo bili veoma radosni.

Zar ne, oče?”

Hendriks je bio srećan i on prenese Andreu šta je Alkar od njega očekivao.

“Mi sada mislimo da je sve to dobro, dječače, samo ti nastavi i potpuno se predaj tom poslu.

Sada imamo osjećaj da je to nešto posebno i mi ćemo ti pomoći koliko god je to u našoj moći.”

Andre je bio oduševljen svojim prekrasnim djelom, ispod kojeg je pisalo “Ljubav”.

Ime Alkar je također stajalo ispod, a na drugoj strani i njegovo ime.

“Zar nije predivno, majko?”

Sam ću napraviti okvir za ovo djelo, koje je za nas sveto, i dat ćemo mu lijepo mjesto u našoj kući.

To je ipak dokaz da smrt nije smrt, nego da mrtvi žive.

Kako bi moglo drugačije biti!

Ja ovako nešto još nikada nisam nacrtao, niti bih znao.”

On brzo napravi okvir i brže bolje objesi crtež na jednom lijepom mjestu u dnevnom boravku.

Crtež je visio tamo kao sinmbol ova dva svijeta i izgledalo je kao da iz njega zrači neka jaka svjetlost.

Čovjek je morao gledati u njega.

André je odmah pisao gospodinu Waldorfu i ispričao mu u dugom pismu što se dogodilo.

Ovaj mu je dgovorio da mu je jako drago i da se nada da će se njegov dar sve više razvijati.

Na ovom jednom djelu se nije sve završilo, jer već ubrzo su uslijedila i druga; sve prekrasni simbolični crteži.

Potom je morao kupiti pastele i onda su načinjeni komadi u boji.

Razna od tih djela su kupile srodne duše, koje su bile rade imati takav jedan crtež u svom posjedu.

Alkar mu je rekao: “Zapamti, Andre, da svako od ovih djela, koliko god to neznatno izgledalo, posjeduje duhovno zračenje, iako ono ljudima nije vidljivo.”

Tako je to išlo neko vrijeme.

Zatim je dobio poruku da može slikati uljanim bojama.

To bi se po prvi put dogodilo jednog poslijepodneva, nakon što ga je Alkar obavijestio da jedan francuski slikar želi upotrijebiti njegovo tijelo i da tome može biti nazočno nekoliko ljudi.

Roditelji mu onda dadoše jednu veliku sobu na raspolaganje, u kojoj je mogao držati seanse slikanja.

Godpodin i gospođa Valdorf su također došli da bi prisustvovali ovoj prvoj seansi.

U dva sata su sve zvanice, uvjereni spiritualisti, bili prisutni i Andre je sve pripremio da bi počeo na vrijeme.

Čekalo se sa napetošću ono što je trebalo da se dogodi.

I sam Andre, jer je do sada pri ovom radu bivao sam u svojoj sobi.

Kako je sjeo za štafelaj, on pade nešto poslije dva u trans.

Duh koji je slikao kroz njega, je odmah uzeo paletu i četkice i započeo sigurnom rukom raditi.

Andre prije ovoga nikada nije držao paletu u ruci, ali inteligencija koja se služila njegovim tijelom, pokazala je veliku vještinu.

Svi prisutni su vidjeli da je ovdje bio istinski umjetnik na djelu.

Po platnu je bilo razmazivano lijevo i desno i prvo što je završio bilo je prekrasno nebo u bojama sedefa.

I sredini se pojavio luk u obliku potkovice.

Izgledalo je kao pogoed na neko lijepo mjesto.

Zatim je na tom luku naslikao gracioznu, veliku pticu, koja je svojim lijepim šarenim repom prekrila dio prostranstva.

Kada je nakon otprilike sat i pol djelo bilo dovršeno, André se okrenuo prema prisutnima, koji su vjerovali da izlazi iz stanja transa.

On međutim duboko uzdahnu, nakon čega Alkar progovori da bi objasnio značenje date slike.

“Ovo je djelo, dragi moji prijatelji, dao jedan Francuz, jedan moj prijatelj, koji se zove Luis Klermon, koji je u svom ovozemaljskom životu bio slikar, kao i ja.

Ono predstavlja jednu višu sferu, a ptica predstavlja Božjeg poslanika.

Čistotu boje vidite u njezinu punom skladu, čime je podešena na više sfere.

On je voljan prenijeti Božje zapovijedi na zemlju na koju je poslan.

Svi smo mi Božji glasnici; ovaj prikaz je simbol ovoga.

Moram prenijeti pozdrave vaših pokojnih prijatelja; mnogi su ovdje.

Ova seansa se sada završava

Sve vas pozdravljam; Bog vas blagoslovio.”

Onda je André progledao i vidio je mnoge inteligencije oko prisutnih, koje je opisao i koji su svi bili prepoznati.

Tako su primljene mnoge poruke.

Jedna od prisutnih osoba je dobila divan dokaz.

Odmah je čuo Alkara kako govori:

“Pazi, Andre, povezati ću te s njima.”

Andre je opisao ovog duha, kojeg su dotični gospodin i gospođa odmah prepoznali.

To je bio prijatelj ovih ljudi, koji je na zemlji dugo bio s njima u dodiru i koji je poginuo na strašan način.

On je Andreu rekao sve: kako se to dogodilo, šta je on bio u ovozemaljskom životu i rekao je i svoje ime.

Bio je to jedan od najljepših dokaza i nitko nije mogao posumnjati u njegovu autentičnost, jer je duh dao dva imena i dao Andréu do znanja da je Johan njegovo ime, a Bernard prezime.

Andre je prenio ove poruke ljudima kojima su bile namijenjene, a koji su bili jako impresionirani, jer su došle tako neočekivano.

Suze su im navrle na oči i njih su uvjerili, ne samo slika, nego i ovi dokazi, da je njihov voljeni prijatelj još uvijek oko njih.

Također su od njega dobili poruku da je već uznapredovao i da je kroz veliku borbu uspio vidjeti svjetlost.

Tako su se ljudi uvjerili u život nakon smrti.

Gosti su otišli puni ovog lijepog popodneva.

Ovo su bili sjajni dokazi, a Andre je bio sretan sa svojom slikom, koju je dobio na ovaj način.

Gospodin i gospođa Waldorf su ostali, jer je André još imao još štošta o čemu je htio razgovarati s njima, a i trebao im je predati crtež u ime Alkara, koji je njegov vođa za njih uradio i opskrbio ga posvetom.

Ispod djela je pisalo: “Uslišeno”.

“Vidite”, reče Andre, “da se ljudi tamo ispod križa mole.

Kroz crno nebo probija svjetlost.

Ovo je svjetlost od Boga, dokaz da je njihova molitva uslišena.

Crtež je namijenjen vama oboma i Alkar kaže da ćete vi znati njegovo značenje.

Valdorfu krenuše suze iz očiju, jer je ovo bio moćan dokaza njih.

“Andre, reći cu ti zašto sam dirnut.

Moja supruga i ja smo se za tebe molili Bogu da de zaštiti i da iz tvog dara nastane nešto veliko.

Sada smo dobili jak dokaz da je naša molitva uslišena, jer mi smo se stalno molili ispod križa koji visi u našoj spavaćoj sobi.

A sada nam tvoj vođa poklanja ovaj crtež.

Dvoje ljudi se mole ispod križa.

Ovo je također dokaz da duhovi sve o nama znaju.

Mi se zahvaljujemo tvom vođi za ovaj veliki poklon.

Hoćeš li mu reći da smo mi veoma sretni sa poklonom.”

Nakon tog dana se o Andreu mnogo pričalo i ljudi su mu dolazili sa svih strana.

Mnogim bolesnima je morao pružiti pomoć i podršku i uvjeriti ih o stvarnosti vječitog života.